Institut: Ko je Bojan Ćikić?

Bojan: U duhu ovog intervjua, ja sam inženjer poljoprivrede za agrarnu ekonomiju i ruralni razvoj, druga generacija prvog ciklusa studija i prva generacija master studija usmjerenja Ruralni razvoj.

Dijete sam iz grada, nisam odrastao na selu, nisam se bavio poljoprivredom. To nije bila prepreka da pokušam da se poslovno afirmišem u oblasti agrarnog i ruralnog sektora. Na studijima, a pogotovo kroz praksu, nije bilo teško shvatiti da se poljoprivreda i selo razvijaju uz doprinos različitih vrsta ekspertize, a ne samo one koja je vezana za proizvodnju.

Od 2011. aktivno radim u struci. Sa 23 godine sam predavao predmet „Osnove preduzetništva“ u Srednjoj Poljoprivrednoj školi u Banjoj Luci. Iza mene je rad u privatnom preduzeću koje je obrađivalo 500 hektara i vršilo intenzivnu proizvodnju konzumnih jaja. Ipak, najveći dio svog radnog vijeka sam proveo u nevladinom sektoru, u jednoj od najaktivnijih organizacija u oblasti poljoprivrede i ruralnog razvoja iz tog perioda. Još tada, kolega Petar Ninić i ja smo maštali da pokrenemo određenu vrstu konsaltinga u poljoprivredi, pa je tako nastao brend, a kasnije i agencija Agro Biznis Servis.

Veliki sam ljubitelj košarke, dugo sam trenirao, a kasnije se aktivno bavio košarkaškim suđenjem. Sada sam tamo odatkle sam i krenuo, među gledaocima.

Nevladin sektor kao dobra polazna osnova za dalji profesionalni razvoj u agrobiznisu (na fotografiji: Bojan Ćikić, Biljana Arambašić i Petar Ninić)

Institut: Čime se trenutno baviš?

Bojan: Još tokom studija, gajio sam nadu da ću u budućnosti pružati savjetodavne usluge i imati vlastiti biznis. Od 2019. godine, samozaposlen sam u konsultanskoj agenciji koja se bavi pružanjem poslovnih usluga u poljoprivrednom i prehrambenom sektoru. Daljom spoznajom agroekonomske prakse, želja mi je bila da radim na udruživanju poljoprivrednih proizvođača. Od 2020. godine, menadžer sam poljoprivrednog klastera „GLS“ i aktivno djelujemo na udruživanju i građenju partnerstava. Veliko mi je zadovoljstvo što se svakodnevno susrećem sa različitim linijama proizvodnje i prerade.  Imam priliku da se bavim privlačenjem sredstava, agropreduzetništvom, marketingom, novčanim podsticajima i drugim vrstama agrarnih i ruralnih politika itd.

Institut: Koliko si projekata napisao?

Bojan: 259 zaključno sa 30.06.2023. godine. Šalim se. Ne znam tačno koliko sam projekata napisao. Svakako, najveća satisfakcija su grant projekti na kojima sam radio i koji su rezultovali da klijenti podignu štalu, postrojenja za preradu, inoviraju mašinski prsten, promjene pakovanje svojih proizvoda i na taj način direktno unaprijede svoje poslovanje. Za vlastite potrebe sam računao da sam od 2019. godine radio na 17 projekata gdje je odobreno oko 2 miliona KM direktne podrške za poljoprivredu i prehrambenu industriju. To nije moja zasluga, već moj doprinos da se dođe to toga. Partner ili klijent koji aplicira, mora imati jasan pravac ulaganja i zdravo poslovanje. Često kažem za taj proces, da sam ja samo pojačanje na poziciji plejmejkera, za tim koji već dobro funkcioniše. Onda zajedno odemo na turnir, pobjedimo i osvojimo trofej.

Jedan od brojnih partnera “Agro Biznis Servisa” – “Brojler produkt” iz Prnjavora.

Institut: Menadžer si „GLS“ klastera. Koji su tvoji tvoji razvojni pogledi i ciljevi kada je u pitanju ovaj napredni oblik organizovanja u poljoprivredi?

Bojan: Opet se moram vratiti na studije. Tokom predavanja slušao sam dosta o udruživanju i raznim vrstama asocijacija, između ostalog i o klasterima. Ipak, najviše vremena smo posvetili zadrugama. Jedan period sam pomalo bio zaluđen zadružnim konceptom poslovanja. Čitao sam literaturu, posjećivao sam dobre i manje dobre zadruge, držao predavanja, pokretao inicijative za njihovo osnivanje. Divio sam ljudima poput Milovana Antonića, Rasima Husića i drugim zadružnim preduzetnicima, koje sam imao priliku da vidim u SAD-u, Holandiji i Austriji. Moj put me odveo prema radu u klasteru kao drugačijem obliku organizovanja. Klasteri su u Republici Srpskoj formirani kroz međunarodni projekat koji provodi Ministarstvo poljoprivrede RS. Mogu slobodno reći, uspostavljeni su zahvaljujući entuzijazmu nekoliko ljudi, koji projekat nisu gledali samo da dostignu indikator, već i da stvore nešto što potencijalno može biti održivo. Takav odnos je i mene motivisao, pa sam se trudio da „GLS“ klaster pokreće konkretne inicijative i razvojne projekte. Klasteri se razlikuju od drugih oblika organizovanja i mnogim zemljama daju značajan doprinos u razvoju. Rekao bih da je neophodan još veći stepen zajedničkog rada i fer odnosa nego bilo gdje. To je i najveći izazov. Drago mi je da je naš klaster izgradio kvalitetan odnos sa većinom svojih članova, kao i sa lokalnim zajednicama na čijoj teritoriji i djelujemo.

Bojan Ćikić i legenda krajiškog zadrugarstva Milovan Antonić, osnivač i prvi direktor PZ “Agrojapra”

Institut: Do sada si u okviru Klastera organizovao nekoliko sjajnih promotivnih kampanja. Možeš li nam reći o kojim je kampanjama riječ i da li su one ostvarile postavljene ciljeve?

Bojan: Da li da se opet vratim na studije ili će izgledati previše naštimano? Sa marketingom u poljoprivredi sam se susreo tokom fakulteta i zavolio sam tu oblast. Moja interesovanje je išlo prema segmentima marketing menadžmenta i strateškog marketinga. Najveći efekti su se vidjeli u rada sa „GLS“ klasterom. Dosta truda smo uložili na brendiranje slatinskog paradajza, kao jednog od rijetkih svježih proizvoda koji se pokušava diferencirati na tržištu. Zajedno sa kolegom Draškom Bašićem iz zadruge „Plodovi Slatine“, radili smo na razvoju ambalaže, obilježavanju prodajnih mjesta, zaštiti žiga, a iskoristili smo digitalne kanale da upoznamo potrošače o vrijednostima ovog proizvoda. Prije 3 godine, naš rad na razvoju plantažne borovnice, pečatirali smo promotivnom kampanjom „Biram borovnicu – domaću i svježu“, gdje smo nizom inicijativa značajno popularizovali novu voćnu vrstu, koja se danas umnogome konzumira. Jako sam srećan zbog sajma „Plodovi sela malih proizvođača“, koji se održava u Tržnom centru Delta Planet, jer smo od starta vjerovali da takva manifestacija ima perspektivu da bude prepoznatljiva i važna za porodična gazdinstva. Vrijedno je spomenuti i naš rad sa djecom, koji je u klaster unijela moja koleginica Bojana Petrović, pa tako, projekat „Zdravi zalogaji“ sjajno promoviše domaće proizvode među najmlađima.

Poljoprivredna zadruga “Plodovi Slatine” – Jedan od rezultata rada klastera “GLS”

Institut: Zašto borovnica?

Bojan: Zato što je volim jesti, a vole je i mnogi drugi. Sve više i više. Zato borovnica.

Kao i mnoge voćne vrste, ima vrijedne nutritijente. Ipak, rekao bih da je izrazito konzumna, a samim tim i tržišna. Svako ko je proba, gotovo po pravilu kupi najmanje jedan kilogram, a poslije toga, naručuju po 10, 20, 50 kg, a sve češći slučaj  je da kupci zamrzavaju borovnicu i jedu je cijelu godinu.

Još 2017. sam se kratko susreo sa plantažnom borovnicom. Od tada, došlo je do smjene generacije među proizvođačima. Uspješan proizvođač borovnice iz Srpca, Bojan Vidović, mnogima je bio primjer i savjetodavni oslonac, pa su poslije toga nikli novi zasadi visokog kvaliteta. Imam sreću da se susrećem sa različitim vrstama proizvodnji u agrarnom sektoru. Uzgoj borovnice nije pomodarstvo, već ozbiljan agrobiznis, koji zahtjeva visoka investiciona ulaganja i znanje. „GLS“ klaster je prepoznao potrebu i nadograđivao ovaj lanac vrijednosti kroz projekate za podizanje novih zasada, subvencije repromaterijala, uspostavljanje savjetodavnog rada, inicijativama u agrarnim politikama koje bolje prepoznaju borovnicu među podsticajima itd. Ono što je ljudima najvidljivije je pomenuta kampanja „Biram borovnicu – domaću i svježu“, u koju je uloženo mnogo truda da dođe do povećanja potražnje ove voćne vrste, što je i primarni cilj kampanje.

Borovnica kao izuzetno perspektivna voćna vrsta

Institut: Koji su ti planovi za budućnost?

Bojan: Kako je profesor Vaško sa Poljoprivrednog fakulteta rekao, klaster je kao orkestar, svi članovi mogu i pojedinačno da sviraju, ali bolje zvuči kada su u zajedno. Što se „GLS“ klastera tiče, planovi su da bolje sviramo. Nadalje, nastaviću sa konsultanskim radom, nadam se da će se i tržište razvijati.

Institut: Uspomene iz vremena studija?

Bojan: Najljepše pitanje. Sjećam se svojih koleginica i kolega sa kojima sam studirao, bilo ih je od Novog Grada do Trebinja. Sjećam se punih hodnika studenata, 3 nezaboravne agronomijade, izlazaka u Veneciju, apsolventske ekskurzije itd. Pamtim svoju praksu, koju smo moj kolega i sadašnji kum, Bojan Škorić i ja, radili u zemljoradničkoj zadruzi „Petrovo“. Bili smo malo neozbiljni, ali pomalo i odlučni da napravimo utopijski poslovni plan za zadrugu koja je jednom nogom bila u stečaju. Ideja je bila tov brojlera. Nije se ništa desilo. Slučajnost, moj prvi odobreni projekat bio je vezan za peradarsku proizvodnju i tov brojlera.

Institut: Zašto studirati i zašto baš „Agrarnu ekonomiju i ruralni razvoj“?

Bojan: Od kada sam završio prvi ciklus studija, oduvijek afirmišem studiranje, Poljoprivredni fakultet i između ostalog i smjer „Agrarna ekonomija i ruralni razvoj“. U saglasju sam sa koleginicama i kolegama koji su prije mene izjavljivali da ovaj smjer daje širinu u znanjima i pogledu na posao. Ni jedan fakultet ne proizvodi kadar koji je u potpunosti finalni proizvod za tržište rada, već je neophodno da se osoba dalje gradi kroz neformalnu edukaciju i rad. Smjer „Agrarna ekonomija i ruralni razvoj“ nudi mogućnost da izađete sa dobrom osnovom i optimalnom širinom u razmišljanju i znanju, koja je kvalitetna perspektiva za dalji profesionalni razvoj. Svaki poslodavac voli zaposlenog koji zna raditi ili se razumije u više stvari. Ili pak, svako ko se odluči za vlastiti (agro)preduzetnički put, svakako će mu multidisciplinarnost itekako pomoći.