Institut: Ko je Slaviša Jovanović?

Slaviša: Prvo pitanje i odmah najteže. Šalu na stranu, i sam sebe propitujem u vezi toga često, te u zavisnosti od konteksta uvijek dobijem malo drugačiji odgovor. S tim u vezi, u kontekstu ovog intervjua, Slaviša je ponosni predstavnik prve generacije studenata smjera „Agrarna ekonomija i ruralni razvoj“, te osoba koja je imala sreću i zadovoljstvo da u dosadašnjem radu bude veoma aktivna u punom kapacitetu tog zvanja, odnosno i u agraru i u (agro)ekonomskim pitanjima, te u doprinosu ruralnom razvoju u BiH i šire. U nekom širem kontekstu, vjerovatno sam malo svestranija ličnost. Ne volim da sam sebe nešto posebno procjenjujem ili opisujem, ali nastojim da u svom radu, a posebno prema saradnicima i rezultatima, gradim stav zasnovan na odgovornosti, profesionalnosti, empatiji i u duhu “dobrog domaćina”. Sve ovo vjerovatno ima korijene u mom odrastanju na selu, te svim izazovima i blagodatima ruralnog života, gdje kao dijete već dobijaš svoje uloge i zaduženja, te si direktno odgovoran za doprinos cijelom domaćinstvu i članovima porodice. Još ako ti je selo u Posavini, gdje su najvrijedniji ljudi u ovom dijelu svijeta (znam, veoma subjektivno, ali iskreno), jasno je da od malena moraš dobro da zapneš da bi pokazao, a posebno starijima, da možeš i vrijediš.

Poslovni imidž gradi se na odgovornosti, profesionalnosti, empatiji i pristupu „dobrog domaćina“

Institut: Koliko je djetinjstvo, provedeno u jednom od najagrarnijih područja u državi doprinijelo odluci o upisu na Poljoprivredni fakultet?

Slaviša: Opet moram da malo šire sagledam ovo pitanje. U mom slučaju, odgovor je i da i ne, jer u tim godinama sfera mog interesovanje su više bile informacione tehnologije. Odgovor je “Da”, u kontekstu toga da nisam imao nikakve predrasude prema poljoprivrednoj struci i poljoprivrednom zvanju. Nije me bila sramota ni tada ni danas da sa zadovoljstvom istaknem da sam završio Poljoprivredni fakultet. Ko je imao ikakvog doticaja sa poljoprivrednom proizvodnjom sigurno zna da je to jedno plemenito zvanje, koje zahtijeva dosta truda, rada i ljubavi da bi se stvorilo nešto nasuprot neznatnom broj faktora na koje se ograničeno, malo ili nimalo može uticati. U skladu s tim, cijenim svakog farmera, vjerovatno više nego bilo kojeg drugog “stvaratelja“ u društvu. Naravno, poljoprivredna struka nije samo proizvodnja i ako sagledamo savremene „agro“ profile stručnjaka, vidimo da njihov nivo stručnjosti i dubine studioznosti na koji idu, može lako da se poredi sa, recimo stručnjacima koji proučavaju površinu mjeseca ili marsa. Ne mogu a da se ne oduševim u razgovoru sa, recimo pedologom, i nivoom opsega njihovog znanja i rada koji konstantno nadograđuju, posebno sa razvojem novih tehnologija. Ili recimo genetičarem, entomologom, i sl. Odgovor je još više “Da”, ako posmatram koliko mi je to “ruralno” djetinjstvo olakšalo da savladam materiju koja nam je predavana na fakultetu, jer sam imao doticaj sa tim kao dijete. A odgovor je posebno “Da” u kontekstu mog kasnijeg rada i doticaja sa ljudima na selu, jer mi je bilo vjerovatno dosta prirodnije da sve moje aktivnosti pokušam sagledati i iz nihovog ugla, te iste prilagodim koliko mogu njihovim potrebama. Sa druge strane, odgovor je “Ne”, jer smatram da Poljoprivredni fakultet nije samo za djecu sa sela i čvrstog sam uvjerenja da nastavni program, a posebni profili koji se obučavaju na fakultetu, mogu biti interesantni svim potencijalnim studentima, posebno ako im se prikaže šira slika uloge agrarnih profila u svakodnevnom životu, nauci i zajednici, a posebno kada je u pitanju budućnost i blagostanje naše djece, unučadi, njihove djece i nadalje. Čak je i u mojoj generaciji vjerovatno preko 50 % studenata bilo iz “urbanih” sredina. A bili su tu jer im je profil, odnosno smijer na fakultetu bio interesantan i pronalazili su se u tome.

Institut: Zašto baš „Agrarna ekonomija i ruralni razvoj“ kao odabrano usmjerenje?

Slaviša: U mom slučaju, dosta slučajno. Tokom posjete fakultetu, a u cilju upoznavanja sa nastavnim programom, gospođa iz studentske službe mi je tada detaljno opisala “klasične” studentske programe. Na kraju, za „Agroekonomiju“ mi je rekla da nije dovoljno upoznata sa tim programom jer se organizuje po prvi put, ali da je to kombinacija agrarne i ekonomske struke, u skladu sa najnovijim EU programima edukacije, modernim znanjima, budućnost razvoja i sl. Iako šturo objašnjeno, te nekakve ključne riječi “kombinacija znanja, najnovije, EU, budućnost”, u kombinaciji sa nekim ličnim sklonostima ka novom, drugačijem i svestranom, su odmah okupirale moju pažnju. Već sljedećeg dana sam došao sa dokumentima da se upišem.

Jovanović: Poljoprivredni fakultet nije samo za djecu sa sela

Institut: Čime se trenutno baviš?

Slaviša: Ako posmatramo trenutni angažman, zaposlen sam kao savjetnik u Deutsche Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit, odnosno skraćeno „GIZ“ na našim prostorima ili bivši „GTZ“ (za one iskusnije kolege). U pitanju je „Njemačko društvo za međunarodnu saradnju“, koje sprovodi različite razvojne projekte po cijelom svijetu, uključujući i BiH, a u ime Njemačke vlade. Spektar mog stručnog rada dotiče savjetovanje u različitim oblastima, te kao resursna osoba različitim projektima i kolegama u najvećoj mjeri doprinosim temama poljoprivrede (pristup tržištima, optimizacija poslovanja, standardi kvaliteta, te umrežavanje i inovacije), ruralnog razvoja (politike ruralnog razvoja, aktivizam u ruralnim sredinama, lanci vrijednosti u ruralnim sredinama), zelene ekonomije, te digitalizacije i digitalnih inovacija (sa posebnim akcentom na usluge i istraživanje i razvoj). Vjerovatno sam tu nabrojao veliki broj stvari, ali mi je spektar djelovanja zaista dosta širok. Sa druge strane, moj angažman u „GIZ-u“ posljednjih nekoliko godina u najvećoj mjeri ide u smjeru „kriznog menadžmenta”, odnosno, uključivanje u najslabije karike projekta te, kroz stručnost i prethodno iskustvo, obezbeđivanje dostizanja svih zactanih ciljeva projekata. Kombinacija mog višegodišnjeg iskustva u različitim projektima, lične svestanosti, ali i kombinovane akademske pozadine („Agrarna ekonomija i ruralni razvoj“) me vjerovatno posebno preporučuje za one dosta zahtjevnije zadatke.

Projektni menadžment – poslovna aktivnost koja je značajnu primjenu pronašla i u agrarnom sektoru

Institut: Obzirom na tvoj značajan “staž” u oblasti projektnog menadžmenta, šta je drugačije danas u odnosu na tvoja prva iskustva?

Slaviša: Neko mi je nekada davno rekao da u ovom poslu sve počinje i završava sa ljudima. Svjedok sam da je zaista tako – kako od ljudi koji su angažovani kao projektno osoblje, tako i ljudi koji se ciljaju projektima. Sam projektni menadžment se ne mijenja nešto posebno kroz godine, ako izuzmemo kontinuirano složenije zahtjeve po pitanju finansijske odgovornosti i malo uži izbor izvora finansiranja. Ono što se mijenja su aktuelne teme podrške ili u projektnom žargonu „buzz words“, odnosno ono šte je trenutno u trendu. Svakih 3-4 godine, većina izvora finansiranja usmjeri svu pažnju na te teme o kojima svi pričaju, te pomalo zapostavlja rad i napredak koji je učinjen po pitanju prethodne teme. Upravo tu često imam zamjerku na tzv. projektnu podršku, posebno ako pričamo o unapređenju agrarnog sektora. Period od recimo 3 godine podrške na konkretnu temu mi djeluje dosta kratak, pri čemu imam osjećaj da zbog promjena fokusa finansiranja dobre priče se napuste baš kada trebaju još malo podrške da postanu trajni uspjeh. Samo u agro-ruralnom sektoru, u poslednjih 15 godina fokus se promijenio sa ruralnog razvoja i LEADER koncepta na podršku organskoj proizvodnji, razvoj lanaca vrijednosti, razvoj privatnog sektora, rodna ravnopravnost u ruralnim sredinama, podrška izvozu, modernizacija proizvodnje, međunarodni standardi, digitalizacija, i konačno zelena ekonomija kao posljednji trend. Sve to daje određen doprinost u određenom vremenu, ali ono što nedostaje je dugoročnija i sistematičnija podrška. Projekti naravno nisu samo grantovi i vremenom, sve više sam pobornik takozvane „tehničke podrške“, odnosno podrške koja doprinosi razmjeni i unapređenju znanja, a posebno lokalnog znanja, odnosno znanja i iskustava među našim ljudima. Tehnička podrška je vjerovatno najbolje opisana kineskom poslovicom “Dajte čovjeku ribu – Nahranili ste ga za jedan dan. Naučite čovjeka da lovi ribu – Nahranili ste ga za cijeli život.” Ali ponovo se vraćam na početak i na ljude. Ako u projektima imamo izuzetno motivisane ljude da naprave doprinos, te ako se to upari sa ljudima-korisnicima koji zaista imaju motivaciju da se unaprijede i vrijednuju na ličnoj osnovi tu podršku, uspjeh neminovno dolazi, a rezultati prevazilaze i budžet i indikatore, bez obzira na nivo ili izvor finansiranja. Nerijetko sam bio svjedok da su neki mali projekti, u manjim sredinama ali sa izuzetno motivisanim ljudima, napravili trajne rezultate pored kojih bi se postidjeli višemilijunski projekti i investicije.

Institut: Na kojim projektima trenutno radiš?

Slaviša: Trenutno sam kontinuirano angažovan na tri različita projekta. Jedan od njih, a koji je u BiH trenutno često aktuelan u medijima, je EU4DigitalSME, koji nastoji da doprinese boljoj digitalizaciji domaćih malih i srednjih preduzeća, kroz unapređenje javne podrške digitalizaciji i digitalnim inovacijama, te kroz uspostavu digitalnih inovacionih hubova i jačanjem segmenta istraživanja i razvoja kroz partnerstvo privatnog sektora i naučno-istraživačkih ustanova. Na njega sam posebno ponosan, jer ima moj doprinos u skoro svakom segmentu djelovanja. U BiH takođe doprinosim jednom manjem projektu po nazivom “Jačanje proizvodnje trešnje u Hercegovini”, koji nastoji popularizovati i modernizovati ovu proizvodnju i proizvod kod nas, ali isto tako i kreirati lokalni brend „Hercegovačka trešnja“, za koju smatramo da je najsočniji dragulj Mediterana. Veliki dio mog angažmana je i na projektu „Podrška ekonomskoj diversifikaciji ruralnih područja Jugoistočne Evrope“, gdje pokušavamo da kroz regionalnu saradnju zemalja zapadnog Balkana doprinesemo zajedničkom unapređenju ruralnih politika, ojačamo aktivizam predstavnika ruralnih sredina, te doprinesemo razvoju malih biznisa u ruralnim sredinama. Broj projekata na kojima sam radio u proteklih 15 godina je zaista veliki i iako sam dosta kritičan prema rezultatima koje ostvarujemo, drago mi je da sam bio dio nekih pionirskih koraka u BiH: promovisanje koncepta razvoja na bazi analize lanaca vrijednosti kroz prvu analizu takvog tipa u BiH (danas je to više-manje ustaljen pristup); osnivanje Mreže za ruralni razvoj BiH i njeno integrisanje u sve bitne mreže za ruralni razvoj na nivou Evrope; učešće u izradi prve sveobuhvatne analize osiguranja u poljoprivredi u BiH; primjena u praksi koncepta “savjetodavac savjetodavcu”, koji stimuliše razmjenu znanja među lokalnim savjetodavcima nasuprot kratkoročnom/jednokratnom uvozu znanja iz razvijenijih zemalja; podrška standardizaciji kvaliteta svježe šljive i jačanje njenog izvoza u EU kroz osnivanje Marketinške asocijacije BiH šljive, izrade normativnih dokumenata za kvalitet i brend pod nazivom „Šljive iz BiH“, te direktno upoznavanje i povezivanje naših zadruga i izvoznika sa vodećim tržišnim lancima u Njemačkoj (Lidl, REWE, EDEKA, i sl.); doprinos proširenju primjene GLOBALG.A.P. standarda kroz prevod svih normativnih dokumenata standarda na lokalni jezik (donedavno je samo BiH to imala u odnosu na druge zemlje u okruženju), izradu nacionalnih smjernica za GRASP dodatak standardu (BiH je bila jedna od malog broja zemalja u cijelom svijetu koja je to imala), organizaciju GLOBALG.A.P. Tour-a u BiH događaja (prvi smo u ovom dijelu Evrope to organizovali, da bi kasnije podržali ostale države u regiji u sličnim aktivnostima), te licenciranu edukaciju za zvanične GLOBALG.A.P. savjetodavce u BiH (određen period prije toga sam bio jedini licencirani savjetodavac u ovom dijelu Evrope, a jedan od 58 licenciranih savjetodava u cijelom svijetu); te konačno podrška uspostavi jedinstvenih platformi za podršku digitalizaciji malih i srednjih preduzeća kao što su B2BIT i recimo 4 digitalna inovaciona huba u BiH.

Projekat “EU4DigitalSME” doprinosi boljoj digitalizaciji domaćih malih i srednjih preduzeća

Institut: Koliko su ti u dosadašnjem radu bila od koristi znanja i vještine, stečeni na „Agroekonomiji“?

Slaviša: Po mom viđenju, usmjerenje „ Agrarna ekonomija i ruralni razvoj“ bilo je predvodnik onog što zastupam danas kao budućnost obrazovnog sistema, odnosno multidisplinarnost i diverzifikacija obrazovnog programa. Set oblasti koje ovaj program pokriva i u koje uvodi studente, omogućava budućim stručnjacima da se osjećaju komforno i da uz puno razumijevanje komuniciraju kako sa farmerima, tako i sa stručnjacima iz drugih agro-oblasti, te sa poslovnom zajednicom. Naravno, sve to zavisi i od karaktera budućih studenata, ali meni je sa ovim obrazovanjem bilo veoma jednostavno da obnašam različite uloge u različitima organizacijama, a bilo ih je mnogo:  agronom, savjetodavac, tematski stručnjak, istraživač, rukovodioc/menadžer, posrednik, trener, moderator, mentor, itd. I to nije samo moj slučaj. Ako pogledamo poslove i oblasti u kojima rade drugi agroekonomisti, vidimo da je to jedna šarolika i veoma interesantna radna lepeza.

Zahvaljujući „Agroekonomiji“ mladi stručnjaci bez poteškoća komuniciraju kako sa farmerima, tako i sa stručnjacima iz svih agro oblasti

Institut: Koje uspomene nosiš iz perioda studija?

Slaviša: Da sam to pitanje dobio ranije, vjerovatno bi i odgovor bio drugačiji. Danas, sa ove tačke gledišta, uglavnom vidim dvije grupe uspomena. Prva se odnosi na formiranje ličnih uzora u smislu odnosa prema poslu i radnoj etici, među stručnjacima sa kojima sam imao doticaja kroz nastavne i van-nastavne aktivnosti. Druge uspomene su naravno na začetke prijateljstava sa kolegama sa kojima i dan danas imam prijateljski i blizak odnos (da ne pominjem i dva kumstva na koja sam izuzetno ponosan). U mom slučaju barem, ni sa drugarima iz osnovne, ni iz srednje škole, nisam upostavio i održao tako snažan odnos kao sa pojedinim drugarima sa fakulteta. Cijenim da je to zbog toga što smo u tim godinama zaista sazrijevali za sve što nas je čekalo nakon fakulteta, odnosno za život, posao i odgovornosti, te da je ta neka među-podrška zaista bila iskrena, srdačna i toliko snažna da i dan danas određen broj nas redovno komunicira i nastoji biti daljnja podrška jedni drugima.

Institut: Planovi za budućnost?

Slaviša: Često kažem da je najbolji plan zapravo najprostiji plan. S toga, ne mogu reći za sebe da imam neki opasan plan za budućnost, ali recimo da svakako imam određene prioritete i ciljeve kojima težim i koji mi postaju sve veće težište sa svakom nadolazećom godinom. U nekom najopštijem smislu (i projektno razmišljajući), to bi se moglo sve podvesti pod neka 4 prioriteta raspoređena u 2 oblasti – poslovno i privatno. U poslovnom smislu, već niz godina mi je prioritet kontinuirano samo-unapređenje znanja iz različitih oblasti – pod ovim svakako mislim i na teme koje izlaze iz okvira agro-ekonomije. Upravo ta neka multidisciplinarnost mi pomaže da određenu temu ili izazov posmatram dosta šire nego što bi to možda bilo uobičajeno, te zahvaljući tome nalazim više varijanti za pristup rješenjima. Drugi vezani prioritet ali svakako i lični cilj je da pokušam na različite načine uvesti, ohrabriti i podržati mlade u njihovom radu. Meni je to nedostajalo u nekim mojim ranim godina i vjerovatno zbog toga, svakom uspjehu ili napretku kojem doprinesem, doživljavam ih i kao neki svoj uspjeh. Privatni ciljevi su mi opet svakako ispred poslovnih i smatram da uvijek i trebaju biti.  Prvi prioritet je bez presedana više vremena posvećeno i “potrošeno“ na porodicu. Naše vrijeme je ograničen resurs, te je stoga najveći dar koji možemo pokloniti svojoj djeci i drugim članovima porodice. Drugi prioritet mi je kontinuirano samo-otkrivanje interesa, sklonosti i vještina, posebno u nekom kreativnom-izražajnom smislu. Već imam značajan broj hobija i stvaralačkih aktivnosti i to mi dođe kao neka vrsta meditacije, preko koje pristupam i drugim pomenutim prioritetima otvorenije, srdačnije i energičnije.

Institut: Zašto bi mladi trebali studirati danas?

Slaviša: Ako bi se fokusirali samo na prednosti studiranja, tu bih istaknuo četiri razloga zašto smatram da mladi trebaju studirati. Prvi – izlazak iz zone komfora. Srednja i osnovna škola je uglavnom vezana za život sa porodicom, u nekom ustaljenom okruženju i u društvu poznatih ljudi. Studiranje uglavnom mijenja cijelu tu postavkui i uvodi mlade u dosta novo okruženje, nove „nepoznanice“ i upoznaje ih sa novim, raznolikim individuama i izazovima – što je uvod u situaciju koja će ih pratiti najveći dio života. Drugi – budimo realni, fakultetski nivo obrazovanja (prvi ciklus) se danas podrazumijeva kao što se nekada podrazumijevala srednja škola. Ljudi naravno mogu napraviti uspješne karijere i poslove i bez fakultetskog obrazovanja, ali tržište rada danas skoro pa da ne poznaje kadar bez visoke stručne spreme. Treći – Ovladavanje osnovama i vještinama u stručnoj sferi svoga programa studiranja. Uvijek ističem da je znanje nešto što se mijenja i konstantno nadograđuje, ali fakultetsko obrazovanje daje studentima logiku, metodološki pristup i fundamente na kojima te oblasti počivaju, a one su te koje su kasnije osnova za svu nadogradnju znanja koju nakon fakulteta radimo. I četvrti – i znanje i neznanje košta, nekada materijalno,  a nekada i više od materijalnog. Ako uzmemo uslove i cijenu pod kojima naši studenti danas imaju mogućnost da studiraju, a u odnosu na vršnjake u zapadnim zemljama, fakultetsko obrazovanje kod nas je praktično besplatno. Stoga, zašto ne iskoristiti tu pogodnost koju naši mladi imaju i uložiti u svoje znanje (najviše svojim vremenom). Siguran sam da će biti spremniji za životne izazove nakon fakulteta i umanjiti cijenu koju će nekada neminovno kroz život platiti zbog neznanja.

Agro-ekonomska struka je veoma cijenjena u razvijenim zemljama i već sada vidimo da dobija na velikom značaju i kod nas. Skoro svaki treći međunarodni stručnjak sa kojim imam doticaja u svojim aktivnostima u agrarnom sektoru, ima akademsku pozadinu u agroekonomiji. Lično, kao predstavnik prve generacije ovog profila kod nas, srdačno preporučujem isti svim budućim generacijama studenata.